Knjižničari preporučuju

Ivana Bodrožić, Fikcija — Pripovjedačica naslovne priče kaže: „Imam četrdeset godina. Živim od toga da ljude poučavam kako pisati priče. Odrasle ljude, koji su već zašli u godine, žene i muškarce, trudim se na pristojan način potaknuti: kažite svijetu svoju istinu.“ A što je njihova, naša, autoričina istina? Može li se saznati iz ove zbirke?

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2025.

Zbirka donosi 16 priča, a svaka priča čitatelja vodi u osobne svjetove junakinja. Naizgled možda obične i jednostavne ili zapravo kompleksne u toj jednostavnosti. I dalje su tu složeni obiteljski odnosi, partneri, djeca, roditelji, očekivanja – svoja i tuđa. I dalje u pričama donosi tenzije, propituje društvene norme, patrijarhat. Njena proza i dalje je angažirana.

Autorica i dalje u pisanju koristi autobiografske elemente (Kao da je moguće pisati ne koristeći ih?). No, možda zbog naslovne priče i prvih rečenica iste, a i zbog zadnje rečenice („Imam četrdeset godina i pišem samo fikciju, to je cijela istina.“) čitatelj priče iščitava kao autofikciju. Iz retka u redak priče zaokupljaju, nameću se kao istina i tu do izraza dolazi autoričina pripovjedačka vještina.

Sandra Antolić, Hrvatska mati — Ne sudi knjigu po koricama! Ni sama ne znam što me potaklo na čitanje ove knjige. Na prvi pogled ne bi me privukla niti naslovnica niti naslov.

Izd. Vuković&Runjić,
Zagreb, 2024.

Glavni junak romana je Bartol Bingula, mladi nogometaš, spletom okolnosti nezaposlen, ali zaljubljen. Iako roman prati ljubavnu priču Bartola i Ruže, samo malo dubljim čitanjem otvara se niz tema o kojima roman govori, od ekonomske nestabilnosti, egzistencije, patrijarhata, iseljeništva do propitkivanja vlastitih stavova i samog sebe. Autorica se poigrava čitateljem pa ga od realistične radnje polako vodi u fantastičnu, nevjerojatnu.

Roman pored svega obiluje humorom i fantastičnim elementima, čitatelja uvlači u radnju i na trenutke se čini kao da gledate film. Dopustite si da vas ovaj roman
iznenadi.

Olja Knežević, Strada fortunata — Naslov asocira na poznatu talijansku izreku strada bagnata, strada fortunata pa nekako sugerira da će roman govoriti o putovanju, možda Italijom, nekom romantičnom putovanju... I zaista započinje scenom putovanja smještenom u London da bi čitatelja već u prvom poglavlju vratio u prošlost kad upoznajemo dvadesetogodišnju Megi koja je „svoja“, drugačija, buntovna, ali koja se zaljubljuje u glavnog junaka Viteza. Vitez je dominantan u njihovu odnosu, o svemu odlučuje i očekuje bezrezervnu podršku. Spletom okolnosti Vitez kreće na put, a Megi ga prati sa svoja dva kofera. I dok neprestano putovanje može izgledati idilično, situacija je ipak drukčija. Nose li oni tijekom putovanja sa sobom svoja očekivanja? Jesu li spakirana u kofere koje svugdje tegle? Je li Vitez njezin vitez, ili možda ipak nije?

Izd. Hena com, Zagreb, 2024.

Osobno, stalno sam iščekivala neki preokret, veći događaj, kao da mi stalno nešto izmiče. Na čitatelju ostaje provjeriti što mu ovaj roman donosi.